Socijalna uključenost

Na pitanje zašto je odlučio svoje slobodno vrijeme posvetiti istraživanju beskućnićkog života «iznutra», Nogić odgovara da je htio, ili barem pokušao, učiniti mali pomak i dodatno probuditi odgovornost odgovornih da se pruže neki bolji uvjeti i mogućnosti za one koji nemaju krov nad glavom! Nadamo se da će ova priča pronaći i one čitatelje koje će ponukati da i sami, kroz udruge ili institucije, učine svoj pomak za beskućnike.

Nakon svega, godinu dana lutanja po zagrebačkim ulicama, poluživota i razgovora s beskućnicima, ne mogu se otrgnuti dojmu kako ustvari mi njih trebamo da bismo na još jedan od neshvatljivih načina pokušali očistiti vlastitu savjest! - tako svoju priču započinje Srđan, a koju je i dokumentirao video, audio i pismenim zapisima iz svojevrsnog «beskućnićkog dnevnika» koji je vodio. Objavljujemo jedan dio tog dnevnika.

Ako vas zanima njihov način života ili se zaputite informirati o "problemu" beskućnika, naići ćete na mnogo iznenađujućih pojava, kontradiktornih činjenica, zanimljivih ljudi, potresnih priča, začuđujućih slika... Jedna od tih je, primjerice,  pogled sa prozora hotela Esplanade u centru Zagreba ili novih poslovnih nebodera u Heinzelovoj na taj društveni antipod - objekte prenoćišta za beskućnike koji su u neposrednoj blizini.

Prenoćišta u centru grada su "luksuzni smještaj" beskućnicima, jer osobe koje „ostvaruju pravo" na prenoćište ne mogu se usporediti s onima koji noć provode u noćnom tramvaju, kolodvorskim vagonima, napuštenim prostorima ili jednostavno na otvorenom - to je prva razlika koju sam uočio.

Prvi će noć sigurno provesti u toplom, u krevetu i čak sa jutarnjim čajem ili druženjem uz televizor. Za potonje se ne može reći da noć provode spavajući jer, zamislite  što znači spavati u sjedećem položaju u tramvaju, skupljen i zgrčen u nekoj rupi punoj prljavštine ili negdje na otvorenom na kakvoj tvrdoj klupi. Također, ovi prvi možda i spavaju ali sigurno ne mirno niti u društvu svojih bližnjih ili prijatelja.

Kapacitet  prenoćišta je otprilike desetak puta manji od stvarnih potreba, premda je točna brojka onih kojima je takav smještaj potreban, ustvari, nepoznata. Jedan od uvjeta za dobivanje prenoćišta je prijavljeno prebivalište u Zagrebu. Zvuči apsurdno. Imate prebivalište, a nemate krova nad glavom. Zagrebačkim beskućnicima čije je prebivalište u drugim dijelovima Hrvatske, BiH ili ga uopće nemaju, preostaje jedino ulica.

Premda mnoge od nas često i ne zanima od kud dolaze ti ljudi i čime su zaslužili takav status, priče su zaista jedinstvene, raznolike i povrh svega stvarne i istinite. A, ako priče i nisu 100 posto istinite, tada su stvarne patnje tih ljudi.

Jedna od mnogobrojnih priča može izgledati ovako: netko će reći "neka idu svojim kućama" ili "kako je moguće da netko u Hrvatskoj nema svoga doma?".  Međutim, značajan  je broj onih koji su godine rada proveli u inozemstvu, u međuvremenu domovinu je zahvatio vihor rata, oni ostali bez sela, obitelji, prijatelja, a u stranoj zemlji bez posla, prihoda i potrebnih papira  za ostanak  te su se morali uputiti nazad "kući". Odlučan izbor je bio Zagreb u nadi da će tamo naći posao i nužne uvjete za život. Kako u poslijeratnoj Hrvatskoj to nije bilo jednostavno (a nije niti danas), dovoljno je da vam nakon već proživljenih trauma dva, tri puta zatvore vrata, da dvije-tri noći provedete na ulici i vama su vrata Zagrebačkoj beskućničkoj sceni otvorena.

Ovisnosti su nerijetka pojava među beskućnicima bilo da je  riječ o alkoholu, drogama, lijekovima, kocki, sitnim prevarama ili kriminalu. Prisutnost bolesti, od onih akutnih, do najtežih, neizlječivih oblika također je najuobičajenija pojava. Gotovo je nemoguće sresti nekog od beskućnika koji nema barem jedan od spomenutih problema.

Ako takva osoba nije dovitljiva,  nema nikog svog ili nekog tko bi joj mogao pomoći, nema nikakva primanja i pri tom ne  može ostvariti pravo na prenoćište, daljnji scenarij se pretvara u pravu moru. Ispočetka, na koji način doći do novaca za hranu, za odjeću, cigarete i ostalo. Nakon toga suočavanje sa raznim nevoljama koje asfalt nudi, bolesti, izgladnjelost, hladnoća... Plivati u takvim okolnostima nije lako, pa se izlaz nerijetko traži u alkoholu. Kao vrlo kaloričan sedativ, alkohol beskućnika lišava mnogih briga i u krajnjem slučaju  garantira smrt. Nemali je broj onih koji odustanu od borbe za život i svoj život okončaju negdje na ulici ili u nekoj bolnici, daleko od očiju mnogih koji bi im poželjeli bolji život, daleko od očiju svojih bližnjih, daleko od očiju svih nas.

Kako do smještaja u prenoćištu?

Troškove smještaja pokrivaju Centar za socijalnu skrb ili Crveni Križ, a on iznosi 40-tak kuna na noć. Ukoliko osoba/beskućnik nema pravo na smještaj odobren od strane neke od ovih institucija, ona može koristiti usluge prenoćišta ukoliko plati taj iznos. U kratkim crtama to izgleda tako. Kad u ovu jednadžbu uvrstite ostale  parametre pitate se - kako netko tko nema kuće, posla ni prihoda može sebi izdvojiti više od tisuću kuna mjesečno samo za smještaj?
Jasno da to nije lako, ali oni koji se i na taj način žele izboriti za komadić toplog kreveta oslanjaju se često na vlastitu kreativnost. Mogućnost prodaje, što prije svega znači skupljanje boca, samo je jedna od privilegija kojom su naše vlasti osigurale siguran prihod onima koji ga nemaju. Dakle, osamdesetak boca za topao krevet.

Posao i njegove zakonitosti i tajne

Kod skupljanja boca morate biti itekako dovitljivi i efektivni. Kao i u svakome poslu. Uložiti malo, zaraditi što više. Kako ne biste cijeli dan i noć proveli skupljajući boce, morate poznavati frekventna mjesta, odlagališta za smeće, navike stanara koji odbacuju prazne boce, ritam rada ugostiteljskih objekata, navike mladih, mjesta na koja izlaze, gdje se okupljaju, koliko dugo ostaju na tim mjestima, koliko i što piju, itd. Jer, nema smisla pohoditi ona mjesta gdje nitko ne odbacuje ambalažu. Recimo, dobar „timing" za dobar ulov je vikendom nakon ponoći pa do zore, u centru grada, u Tkalčićevoj, po parkovima, na klupama, oko kafića i sl.  Morate voditi računa, također, da nekome ne upadnete u teritorij. Ili, pročešljati teren prije drugih. Ponekad morate konkurenciji dati do znanja da je određeni teritorij vaš i da ne upadaju u vaše radno vrijeme. Razumljivo.

Veliku nevolju u tom poslu predstavljaju komunalne službe. Nema smisla ići u „branje" boca nakon što kamioni komunalnih službi odnesu svo smeće. Treba biti brz, precizan. Važno je paziti na ruke. Nije dobro ako se porežete kopajući po kontejneru ili kanti za smeće. To vas može usporiti u radu i izazvati infekciju. Treba biti upućen u vrste ambalaže. Ako su boce bačene u za to predviđene kontejnere iz kojih se ne mogu izvući natrag, morate razviti alate i tehnologiju vađenja. Pa su tu razne kuke, šiljci, produžene ruke...

Svaku bocu treba isprazniti, odbaciti čepove; trebate paziti da staklena ambalaža ostane čitava. Boce pažljivo pospremiti u vreće ili kolica, ovisno što imate i što vam omogućuje brže kretanje. Ako ste nabrali mnogo boca, ne možete ih nositi sa sobom, a posla još ima, niste obradili cijeli teren, morate imati skrovito mjesto pri ruci, gdje ćete ih sakriti, da ih nitko drugi ne nađe. Dobro je raditi u paru, ali tada zaradu morate prepoloviti.  Ako ste vješti, snalažljivi i  jaki, ne treba vam nitko.
Morate biti pristojni i ne ulaziti u konflikt sa prolaznicima, konobarima, vlasnicima kafića jer upravo o njih živite. Ponekad ćete morati pričekati nekog na ulici da ispije svoju vodu ili sok, i zamoliti ga da vam dade svoju praznu bocu. Mudro je ne odavati vlastite tajne zanata.

Sve su to bitni detalji u tom poslu i ukoliko vodite o njima računa, zarada će biti bolja. Budući u jednom dućanu možete prodati količinu nedostatnu za noć u toplom, morate računati na više njih. Što znači, da morate sa vrećom (ili vrećama) šetati gradom od dućana do dućana koji otkupljuju praznu ambalažu.  Morate  na tim mjestima biti u dobrim odnosima sa djelatnicima jer vam oni mogu pokadkad  progledati kroz prste.

Branje boca je samo jedan, pritom legalan, način zarade. Vratimo se na ključni problem. Ubrali ste 160 boca, zaradili ste danas za čak dvije noći u prenoćištu, tj. 80 kuna i spremni ste za spavanje. Nemate pravo na prenoćište ali imate novac.  Pred prenoćištem gužva. Stanari i padobranci. Unutra nema mjesta. Neće vas primiti, vi ste novi, nemate nikoga unutra,  niste nikome simpatični, jednostavno, prenoćište je prepuno i nemate kud. Ali još uvijek imate novac. Noć je i temperatura zraka iznosi ugodnih plus jedan. Ako imate sreće spustit će se do minus dva i prespavati ćete u tramvaju. Neslužbeni nalog gradonačelnika javoj službi gradskog prijevoza je „ne izbacujte spavače iz noćnih tramvaja". Neka žive. Ne želimo ih smrznute na asfaltu.

Život u prenoćištu: Oni sretnici koji borave u jednom od prenoćišta nikako nisu bez problema.

Prenoćišta imaju svoj kućni red i oni koji ga iz bilo kojeg razloga ne poštivaju izlažu se riziku da završe na ulici. Između redaka i nerado će vam stanari prenoćišta ispripovijedati na koje sve načine se može doći do kreveta u prenoćištu odnosno, kako ga zadržati ukoliko negdje kiksaju ili jednostavno, ukoliko nekome nisu simpatični.  Među korisnicima usluga prenoćišta mnogo je teških bolesnika, i nije rijetkost da se sami morate brinuti za sve svoje potrebe. Naravno, teško bolesnoj osobi (nepokretnost, dijabetes, duševne bolesti...) će uvijek netko priskočiti u pomoć. Svakako, biti bolestan u tim uvjetima je itekako otežavajuće.

Prenoćište ima svoje radno vrijeme, u jednome se može boraviti 24 sata dok drugo morate napustiti slijedeće jutro, dan provesti na ulici i tek u večernjim satima vrata se otvaraju i možete unutra.

Unatoč raznim programima pomoći, zbrinjavanja, pokušajima da problem beskućnika prestane biti „problemom", oni su i dalje tu. Ministarstvo putem Socijalnih službi radi svoj posao. Gradski budžet predviđa nemale svote za donacije za hranu, odjeću, socijalnu skrb. Crkva je besprijekorna u  kršćanskim, altruističkim principima. Volonteri, pojedinci, slučajni prolaznici...svi sudjeluju manje ili više, a oni su opet tamo.

I nakon svega, ne mogu se otrgnuti dojmu kako ustvari mi njih trebamo da bismo na još jedan od perverznih načina pokušali očistiti vlastitu savjest. Jer, za porez izdvajamo, udijelimo kunu, uputimo blag pogled, odvojimo boce, priskočimo u pomoć itd.. A oni su i dalje na ulici i čini da će tamo zauvijek i ostati.

Izvor: http://www.pomakonline.com 10.8.2008.