Socijalna uključenost

Dekada Roma (http://www.romadecade.org) ili Desetljeće za uključivanje Roma određena je za razdoblje od 2005 do 2015 godine kako bi se riješili neki od ključnih problema Romske populacije. U Dekadi uz Hrvatsku sudjeluje još jedanaest zemlja: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Češka, Mađarska, Makedonija, Rumunjska, Srbija, Slovačka i Španjolska, dok Slovenija ima promatrački status. Sve navedene zemlje imaju značajnu Romsku manjinu, čiji položaj, blago rečeno, možemo nazvati društveno i ekonomski nepovoljnim. Zato je svaka pojedina zemlja razvila Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma, što je učinila i Hrvatska (http://www.vlada.hr/nacionalniprogramromi/Clanak_APD/).

No, planovi i programi su često daleko o realizacije, a kad je riječ o Romima gotovo je nemoguće oteti se dojmu da navadeni programi nemaju medijsku pažnju koju zaslužuju, niti se o problemima s kojima se Romi susreću u našem društvu ne govori dovoljno.

O provođeju Desetljeća za uključivanje Roma razgovarali smo s Ramizom Mehmedi predsjednicom Udruge žena Romkinja "Bolja budućnost" iz Zagreba.

Uskoro će Desetljeće za uključivanje Roma doći do «pola puta», da to tako kažemo, i kad se osvrnete na do sada učinjeno, što su pozitivni pomaci, a što još uvijek postojeći problemi ove akcije?

Najviše pozitivnih pomaka ima u stanovanju. Snimljena su sva romska naselja i napravljen je Detaljni urbanistički plan, osim u dvije županije...

Možemo se pohvaliti sa pojedinim naseljima u Međimurskoj županiji, gradu Sisku, romskom naselju u Dardi koji su zemlju dobili besplatno putem darovnice, što mnogo znači za siromašnu populaciju kao što su Romi. Mnogi su dobili besplatne priključke električne struje, vode, uređena im je osnovna infrastuktura.

Najmanje se napravilo na području zdravstva i zapošljavanja. Istini na volju, zbog poticajnih mjera zapošljavaju se Romi u javnim radovima, na sezonskim poslovima, ali to nije dugoročno. To su privremeni radovi na 3 ili 6 mjeseci.

Ako usporedimo akcijske planove drugih uključenih zemalja, gdje je tu onda Hrvatska, jesu li aktivnosti usporedive s drugim zemljama ili je moguće učiniti više?

Pa kada je riječ o Hrvatskoj možemo reći da je nešto ipak napravljeno, međutim Hrvatska nema dobre izvestitelje i u usporedbi s drugim zemalja je negdje na kraju. Zaot i postoji ona famozna uzrečica «Uvijek se može napraviti više», ali po mom mišljenju Hrvatska bi trebala biti među prvih 5 zemalja, jer se trudi i nastoji pomoći romskoj zajednici.

U nizu inicijativa i akcija koje su pokrenute, kakav je stvaran učinak? Može li se uopće očekivati kratkoročno vidljiva promjena po pitanju položaja Roma u društvu ili je pak nužan dugoročan pristup nakon kojeg će biti vidljivi rezultati?

Kako je romska zajednica jedna od najmarginalnijih skupina, kao i zbog činjenice da je riječ o stoljećima neprihvaćanja Roma, treba imati dugoročan pristup rješavanju pojedinih problema. Ali ipak mogu reći da sam zadovoljna jer se svijest Roma pobudila i počeli su sami raditi na svojim problemima što puno govori i znači. Uz međusobnu suradnju i suradnju svih drugih kako institucija tako i pojedinaca položaj Roma će se znatno poboljšati.

U vašem istraživanju «Život Romkinja u Hrvatskoj s naglaskom na pristup obrazovanju», navodi se, između ostalog, kako je sufinanciranje obrazovanja Roma daleko ispod potrebne razine s obzirom na probleme s kojima se Romi susreću. Možete li nam reći nešto više o problemu financiranja uključivanja Roma u obrazovni sustav?

U Akcijskom planu 2005-2015 kao i u Nacionalnom programu za Rome postoji mjera motivacije romske djece kako bi se broj obrazovanih Roma povećao. Tako da se djeca koja pohađaju srednju školu stipendiraju sa 500,00 kuna mjesečno dok se romska djeca koja upišu fakultet ili višu školu stipendiraju mjesečno sa po 1000,00 kuna.

Problem leži u tome da je veći dio Roma socijalno ugrožen pa zbog toga ne mogu priuštiti djeci sve što im je potrebno. Recimo, jedna obitelj ima 3-5 školaraca odjednom, što predstavlja velik problem. Obitelji koje imaju manji broj djece, 1 ili 2, svoju djecu šalju u školu i omogućuju im sve što im je potrebno. Ali kod takvih Roma problem je što se ne izjašnjavaju kao Romi, oni su sve drugo (Muslimani, Makedonci, Albanci i drugo), osim Romi. No, mi smo optimisti i nadamo se da će se situacija Roma, a pogotovo Romkinja poboljšati.

Što je češća praksa u Hrvatskoj - uključivanje Roma u obrazovanje s ostalim učenicima ili pak stvaranje posebnih razreda?

Problem uključivanja romske djece s ostalom djecom postoji nažalost jedino na području Međimurske županije i dijelom Varaždinske. Inače romska djeca pohađaju školu zajedno s ostalom djecom.

Kolika je uopće razina obrazovanja kod Roma, te da li je to uopće moguće jasno utvrditi s obzirom na činjenicu da se često učenici i učenice, odnosno studenti i studentice ne izjašnjavaju kao pripadnici Romske manjine, osim ukoliko ne traže stipendiju?

Kao što ste to i sami rekli zbog neizjašnjavanja teško je utvrditi točan broj. U zadnjih nekoliko godina broj romske djece se povećao, kako u osnovnim tako i u srednjim školama, ali i na fakultetima.

Međutim, i dalje možemo reći da ima dosta veliki broj neobrazovanih.

S obzirom na navedene ciljeve Ministarstva obrazovanja, postoji li uopće osjetna promjena s obzirom na najavljeno stručno osposobljavanje nastavnika i stručnih suradnika za rad u multikulturnoj sredini?

Pa na područjima gdje je to bilo potrebno i gdje postoje suradnici promjene su osjetne, ali u pojedinim mjestima nisu nastavnici problem već roditelji i okolina.

U nizu aktivnosti koje se odvijaju u smjeru poboljšanja položaja Roma, da li je aktivnija uloga države ili udruga?

Pa ovdje mogu reći da su i udruge i država imale znatnu ulogu, ali bez udruga aktivnosti ne bi imale takav učinak. Udruge su imale veliku ulogu u ukazivanju postojećih problema, lobiranja, tako da je država pristupila postupnom rješavanju problema. Udruge su i dalje aktivne u tom dijelu i ukazuju na prioritete pri rješavanju posotjećih problema.

Kako vidite budućnost Roma u Hrvatskoj i što smatrate najnužnijim koracima koje bi država trebala poduzeti u tom smjeru, ali i svi mi kao društvo, odnosno kao pojedinci?

Prije svega moje mišljenje je da će bolja budućnost Roma biti ostvarena onda kada će ih se prihvatiti kao ravnopravne građane, te će ih primati na posao kao i sve druge, bez predrasuda, te kada će imati uvjete života kao i svi drugi, jednak pristup obrazovanju kao i njihovi vršnjaci, i kada ih neće osuđivati od malih nogu zato jer su Romi... Mislim da je najvažnije da društvo i svi pojedinici prihvatiti Rome onakvima kakvi jesu.

Razgovarao: M. Strpić