Socijalna uključenost

Ali kada se govori, primjerice, o zapošljavanju osoba s duševnim smetnjama, prosječni hrvatski građanin reći će „ma tko će zaposliti luđaka koji može uzeti pištolj i sve poubijati?!" Neki liječnici, u suradnji sa svećenicima, pak primjenjuju egzorcizam u pristupu liječenju duševnih bolesti. Sustav socijalne skrbi duševne bolesti marginalizira, pa je sasvim svejedno što će se dogoditi s konkretnom osobom ili njezinom okolinom. Sjekira, nož ili motika, jedna ili dvije mrtve osobe, pa što onda?

„Prije otprilike desetak godina", priča mi jedna majka, „neki psihijatri su snažno počeli zagovarati udomiteljstvo odraslih osoba s duševnim smetnjama". Njezin sin, tada u dobi od 27 godina, bio je, a i danas ostao, izvrstan stručnjak za računala. Razgovarajući s njegovom psihijatricom o ideji udomiteljstva, kako je sve u tome prekrasno, kada osobe s duševnim smetnjama u udomiteljskim obiteljima u ruralnim sredinama, kroz oblik radne terapije rade na polju, muzu krave, sade kupus, cijepaju drva, čiste, peru, beru i žive lagodnim seoskim životom, upitala majka psihijatricu što bi njezin sin informatičar mogao raditi u takvoj sredini. Bez puno razmišljanja, psihijatrica je odgovorila - „pa mogao bi cijelo selo naučiti kako raditi na računalu." Iako bi se ta ideja, kombinirana s idiličnom seoskom slikom, zamišljena možda kao podvrsta hrvatske naive, mogla mnogima učiniti odličnom, ova je majka svojoj kući otišla plačući.  

Tijekom 2007. godine, Hrvatski sabor usvojio je Zakon o udomiteljstvu. Svakako je zakonska regulativa udomiteljstva u Hrvatskoj bila potrebna po pitanju zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kako bi se spriječila njihova institucionalizacija te im se osiguralo što je moguće bolje djetinjstvo i razvoj. Kao jedinstven primjer u Europi, na što se Republika Hrvatska jako ponosi kada govori o procesu neuspjele deinstitucionalizacije odraslih osoba s intelektualnim teškoćama i duševnim smetnjama, ističe se inovativni model udomljavanja odraslih osoba.

Razgovarajući s kolegama iz različitih zemalja i ispitujući o tom modelu, naišao sam na veliko čuđenje. Kolega iz jedne međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava u Ujedinjenom Kraljevstvu, primjerice, skrenuo mi je pozornost na to da udomiteljstvo svakako ima smisla u deinstitucionalizaciji djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, ali da kod odraslih osoba treba poticati samostalnost, pri čemu više smisla ima organizacija manjih jedinica za organzirano stanovanje uz podršku do sada institucionaliziranih osoba odnosno osoba koje nisu u potpunosti samostalne. Kolege s iskustvom organizacije takvih jedinica u susjednoj Sloveniji, koji su svoje velike ustanove u procesu transformacije pretvorili u manje stambene jedinice, također su se čudili ovakvom pristupu. U Sloveniji, primjerice, u jednoj četvrti blizu središta Ljubljane, organizirano je nekoliko jedinica za samostalno stanovanje i to u kućama u kojima je smješteno po najviše pet osoba s duševnim smetnjama, koje uz podršku mentora ili osobnog asistenta žive kao i ostali građani toga grada. Bez takve mogućnosti, bile bi ili smještene u kakav dom socijalne skrbi.

U Hrvatskoj, u kojoj su u cijeloj povijesti pored postojećeg Zakona o socijalnoj skrbi i prava na „organizirano stanovanje" samo tri osobe s duševnim smetnjama ostvarile to pravo (Statistika Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi na dan 31.12.2008.), znatno više osoba smješteno je u udomiteljske obitelji. Postoje tri elementarna razloga zašto sustav smatra da je udomiteljstvo vrlo dobro rješenje za popravak dojma o neuspjeloj deinstitucionalizaciji odraslih osoba s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim poteškoćama. Prvi se nalazi u uvjerenju velikog broja stručnjaka kako osobe sa takvim karakteristikama trebaju biti objekt nečije zaštite, pri čemu je njihova participacija u toj zaštiti marginalna.

Lakše je, reći će to ravnatelji nekih ustanova socijalne skrbi, raditi s osobama koje su u potpunosti lišene poslovne sposobnosti (kojih je u Hrvatskoj više od šesnaest tisuća) jer to ne zahtjeva da se od njih u bilo kakvom odlučivanju, pa kao i o tome gdje će i kako živjeti, traži bilo kakvo sudjelovanje. Drugi element nalazi se u iskrivljenoj percepciji duševnih smetnji, kao da se radi o osobama na čije se stanje može bitno utjecati okolinskim faktorima, kao što su primjerice idilična seoska sredina s kokicama i kravicama, gdje nema opterećenja izazvanih dinamikom neke urbane sredine i gdje je život podređen jednostavnosti, bez obzira na to što upravo u takvim sredinama život može biti znatno teži zbog neadekvatnih socijalnih i gospodarskih prilika.

Treći bitan element nalazi se, naravno, u ekonomiji i izračunu ukupnog troška države za smještaj jedne osobe, koji je u odnosu na institucionalni pristup dakako jeftiniji, jer se kroz glavarinu za jednog korisnika ne mora plaćati hladni pogon održavanja neke ustanove socijalne skrbi, niti se mora dodatno plaćati zdravstveno osoblje, posebice ne ono koje potpada i pod struku specijalista psihijatrije koju se sve više smatra elitnom i dostupnom samo onima s malo debljim i dubljim džepom. Osim što država time štedi jer ne mora dodatno angažirati stručnjake radi bilo kakvog praćenja ili rehabilitacije osoba s duševnim smetnjama, ona time potiče i razvoj ruralnih gospodarstava jer udomiteljske obitelji nerijetko dobivaju radnu snagu za koju se smatra da je fizički rad oblik okupacione terapije.

„Naj si dečec to zeti" - reče stara baka mladom muškarcu oboljelom od shizofrenije. „Tak si mladi, lepi, curu su najdi. Buš se ženil" - nastavlja baka. „Spij si vina, to ti je najboljše za vse" - reče bakin suprug. Mislio je, naravno, stariji bračni par, na uzimanje psihofarmaka koji su, pored velikog razvoja medicinske znanosti, nužni kao kontinuirani oblik terapije za osobe koje boluju od različitih psihotičnih poremećaja. Što su oni, uostalom, kao bračni par koji su na selu proveli čitav svoj život, mukotrpno radeći na svojem seoskom gospodarstvu, znali o duševnim bolestima? Dečko je mlad, fizički zdrav, jak, mogao bi raditi, biti dobar suprug, imati djecu, a uzima lijekove koje ga sputavaju pa izgleda doslovce kao „zombi" i mora spavati do podneva. Podne je, pak, onima koji se da bi podvorili životinje, ako su se ustali u pet sati ujutro, sada već odmaklo doba radnog dana. Naravno, takva je slika svih onih koji o duševnim bolestima ne znaju ništa.

Prestanak uzimanja odgovarajuće terapije i izostanak redovite psihijatrijske kontrole, s druge strane, dovodi do pogoršanja osnovne duševne bolesti te uzrokuje trajni invaliditet. Mnogi ljudi ne znaju da, primjerice, svaki puta kada se akutno stanje duševne bolesti povrati, kod psihoza često s produktivnim simptomima kao što su halucinacije, deluzije ili tzv. „glasovi", sve je teže utjecati na kasniji oporavak. Na kraju, postoje situacije kada više nikakav tretman ne može pomoći osobi s nekom duševnom smetnjom. Ali, uostalom, koga briga? Sve izgleda tak super i još ne košta gotovo pa niš, nitko se previše niti ne buni, osobu s duševnim smetnjama ne treba ništa ni pitati jer ona ionako nema poslovne sposobnosti...

A onda se dogodi smrt. Nitko ne vodi računa o tome da duševna bolest, ako nije dobro liječena, može dovesti do smrti. Dvije su krajnje posljedice neliječene duševne bolesti - suicid i homicid - smrt u oba slučaja. „Baka ubojica je već imala dijagnosticirane psihičke probleme". „Baka je imala težak karakter te se nije dobro slagala s ostalim štićenicima s kojima je često dolazila u sukob". „Baka ubojica se probudila noćas oko dva sata, prošetala dvorištem u kojem je našla sjekiru". Bile su to neke od konstatacija različitih novinskih izvještaja koji su prije nekoliko dana izvjestili kako je starija štićenica jedne udomiteljske obitelji u Međimurju usmrtila dvije također starije štićenice uslijed psihičke rastrojenosti. Imala je ona problema, nije bila adaptibilna, psihijatri su je pregledavali, udomitelji nisu obraćali pozornost, jer koga je bilo briga za zdravstveno stanje jedne starice? Kakve duševne bolesti?! Nešto joj se pomutilo, a onda je ispala „monstruozna ubojica", u kojoj je prema komentarima čitatelja jednog medija „čučao Belzebub", koja se igrala „petka trinaestog", o kojoj se „ne valja previše sekirat" i na koju „luđakinju" će se sada „trošiti naš novac", jer bi bilo najbolje da se učini „izvoz u ameriku i električna stolica". Netko je komentirao da bi starica, sada u dobi od 82 godine, trebala „odguliti" zatvorsku kaznu u trajanju od četrdeset godina zatvora. Potom reče: „Nikako ne pomilovati i dozvoliti da umre ranije". Netko je, na kraju, dodao: „Ja sam mislio da je ovo samo moguće u Srbiji".

Kada se ovakve situacije dogode, javnost se nikada ne pita kakvu bi kaznu trebao dobiti psihijatar koji nije uvidio da stariju agresivnu ženu treba radije hospitalizirati i liječiti nego ostaviti je u udomiteljskoj obitelji sa sjekirom pod prozorom. Slično tome, nitko nije kaznio odgovorne osobe u bolnici u Splitu, kada su prošle godine odbili primiti na bolničko liječenje pacijenta u vidno rastrojenom psihičkom stanju, koji je par sati kasnije u gradskom parku pokušao ubiti malo dijete, a baš je on sam tražio psihijatrijsku pomoć i molio da ostane u bolnici. Svi su skloniji misliti kako je u ljude ušlo iskonski zlo nadnaravno biće koje je na utjecalo na njihovo „izopačeno" ponašanje do te mjere da su postali „monstrumi", „Hannibal Lecter" ili glavni likovi filma „Petak 13."

I mediji se baš nisu nešto osvrnuli, pored zaključka da je „baka monstrum" počinila dvostruko ubojstvo, na to kako je do toga došlo. Senzacija na prvom mjestu dovela je do individualizacije krivnje na jednu bolesnu staru ženu, umjesto do toga da se propituje odgovornost onih čijim je propustima i potpuno neadekvatnim pristupom duševnim bolestima izazvano ubojstvo dviju nedužnih žena i život jedne žene upropašten. Kao da je interes javnosti samo u tome da se nekoga proglasi monstruoznim, a da se uopće ne iznese bilo kakav kritički stav prema sustavu koji takve situacije dopušta. Možda je našem društvu tako lakše.

Politika udomljavanja osoba s duševnim smetnjama u udomiteljske obitelji koje nisu nikako posebno educirane ili pripremljene za rad s tim osobama je zločin, koji je svojim učinkom na društvo znatno veći od bilo kojeg individualnog zločina.

Istina koju nitko nikada ne spominje jest da jako mali broj osoba s duševnim smetnjama počini teška kaznena djela. Pitala jedna pravnica psihijatricu: „Koliko broj shizofreničara nekog ubije?", a psihijatrica s dugogodišnjim iskustvom odgovorila joj: „Manje od 1%". Ali, kada se govori, primjerice, o zapošljavanju osoba s duševnim smetnjama, prosječni hrvatski građanin reći će „ma tko će zaposliti luđaka koji može uzeti pištolj i sve poubijati?!" Neki liječnici, u suradnji sa svećenicima, pak primjenjuju egzorcizam u pristupu liječenju duševnih bolesti. Sustav socijalne skrbi duševne bolesti marginalizira, pa je sasvim svejedno što će se dogoditi s konkretnom osobom ili njezinom okolinom. Sjekira, nož ili motika, jedna ili dvije mrtve osobe, pa što onda? Ionako će mnogi krivnju prebaciti na Belzebuba ili kakvo mitološko biće. Ionako je svijest hrvatskih građana o svojem okruženju podložna sasvim apstraktnoj interpretaciji, shvaćanju duševnih bolesti kroz odnose mističnosti, religije ili jednostavno „istinskog zla", a u osnovi samo ljudske gluposti u interakciji s realnim i ozbiljnim društvenim problemima.

Možda će nekima biti lakše shvatiti, a što bi od prebacivanja krivnje na bolesne i nemoćne pojedince čak bio i napredak, da Hrvatskom vlada Belzebub. Realno, i bez ikakve zadrške, međutim, treba reći da Hrvatskom vlada loša socijalna politika čiji je krajnji rezultat smrt. Tako i udomiteljske obitelji dobivaju posebno obilježje - postaju krvave, kao što je krvav i mukotrpan život svake osobe s duševnim smetnjama koja se, umjesto podrške društva prema oporavku, susreće s najgorim oblicima društvene osude.

Autor: Kristijan Grđan, udruga za afirmaciju osoba s duševnim smetnjama "Sjaj"

Izvor: www.zamirzine.net